Životi roditelja prepuni su kritičnih trenutaka vezanih uz male ili velike probleme. U nekim se trenutcima, primjerice, kada trebate preživjeti odlazak u trgovinu igračkama oni čine beznačajnima. Međutim, način na koji te trenutke rješavamo šalje našoj djeci izuzetno važnu poruku o prirodi njihovih odnosa s vama.
Od odluke donesene zato što ste u sitnim satima željni sna, pa vam je jednostavnije pustiti mališana da dođe u vaš krevet (umjesto da to ne dopustite) – do večeri kad ste preumorni, prelijeni ili se čak bojite suprotstaviti svom tinejdžerskom buntovniku. Ne reagirajući, vi ustvari djelujete – i to na potencijalno štetan način.
U nastavku su navedena dva primjera roditeljskog popustljivog reagiranja.
Započnimo s ovom situacijom. Recimo da roditelji dolaze sa svojom petogodišnjom djevojčicom u trgovinu kako bi kupili rođendanski poklon za njezinu prijateljicu. Objasne joj da su u trgovini kako bi kupili poklon za prijateljicu, a ne za nju. Dijete pravi scene u trgovini sve dok roditelji ne popuste i napuste trgovinu s dva poklona.
Drugi primjer predočava situaciju koja je učestala, a roditeljsko reagiranje na nju može biti nedosljedno. Ovoga puta otac odvlači četverogodišnje dijete od djece s kojom se igralo. Ono mu pljuje u lice, a zatim vrišti čitavim putem do kuće. Njegov otac, očito nenavikao da kontrolira svojeg sina, moli ga i ulaguje mu se („svratit ćemo negdje na sladoled“) u očajničkom pokušaju da zaustavi neugodnu scenu.
Djeca u spomenutim primjerima, čiji su roditelji tolerirali njihove razmažene ispade u javnosti, više su podložna tome da postanu loši učenici i drski tinejdžeri. Stoga je važno razumjeti da sitne i naizgled „beznačajne“ situacije djeci to nipošto nisu. Koliko god nam se neke situacije činile beznačajnima, važno je znati da se dječja percepcija značaja koju pridaju određenoj situaciji umnogome razlikuje od percepcije odraslih.
Stoga u svakom trenutku treba biti priseban, razborit, strpljiv i oprezan jer svojim djelovanjem – ili nedjelovanjem – djetetu prenosimo zbunjujuće poruke. U takvim se dvostrukim porukama dijete ne zna snaći.
Djetetu je u početcima učenja socijalno prihvatljivog ponašanja, ispravnog vladanja i razvoja empatije potrebna čvrsta struktura koja isto ili slično ponašanje jasno odobrava ili ne odobrava. Dakle, naše reakcije na pojedino ponašanje trebaju biti ujednačene kako bismo djetetu dali jasnu poruku. Svojom reakcijom djetetu kazujemo ili „ovo je u redu“ ili „ovo nije u redu“.
Postaviti granice u odgoju ponajprije je roditeljska obaveza. Nakon treće godine potrebno je postavljati granice na način da se djetetu mogu ukinuti ili davati privilegije. Za neprihvatljiva ponašanja ukidamo mu privilegiju – igračku, crtić itd., a ne potrebu (npr. večeru).
Pri određivanju vremenskog trajanja zabrane privilegije važno je biti razborit. U trenutku ljutnje ne smijemo popustiti svojim emocijama, pa zbog njih djetetu zabraniti igračku mjesec dana.
Ne smijemo se dovoditi u zabludu da život djece mora – radi izražavanja vlastite ličnosti – teći potpuno glatko i bez ikakvih frustracija. Stvaranjem atmosfere koja je djetetu u svakom trenutku ugodna, svome djetetu samo odmažemo.
Potpuno je očekivano da djeca provjeravaju svoje roditelje i druge ljude koji bi im trebali biti autoriteti. U tom ispitivanju granica ne bismo smjeli vidjeti nešto loše, već uvidjeti kako ono djetetu pomaže da na siguran način dozna što njegova okolina od njega očekuje.
Problem je u tome što pretjerano popustljivi i suzdržani (nemarni) roditelji dopuštaju da ispitivanje granica ode predaleko. Kad roditelji svoju djecu ne uče prihvatljivom ponašanju, prkos postaje njihova norma ponašanja.
Postavljanje granica ustvari se odnosi na „roditeljske zahtjeve“. „Tipove“ roditelja, odnosno roditeljske odgojne stilove najjednostavnije možemo utvrditi (što se u odgojnoj znanosti i čini) prema dvjema odrednicama: roditeljska ljubav (toplina, potpora) i nadzor (roditeljski zahtjevi, postavljanje granica).
Osim već spomenutih pretjerano popustljivih i nemarnih roditelja, razlikujemo još dva odgojna roditeljska stila – autoritaran i autoritativan. Važno je napomenuti da pojedinog roditelja ne određuje isključivo i uvijek samo jedan odgojni stil. Roditelj nije „zatočen“ u svojem stilu, već on može poboljšavati svoje roditeljske vještine i težiti tomu da bude dosljedan u postavljanju granica, ali i topao, brižan i pun ljubavi.
U nastavku donosimo više o sva četiri odgojna stila.
- Autoritaran (strog, krut) stil.
Roditelj postavlja velike zahtjeve i provodi strog nadzor, ali ne daje dovoljno topline i potpore djetetu. Glavni su odgojni ciljevi autoritarnih roditelja učenje samokontrole i poslušnosti, pri čemu su isključivo oni autoritet postavljajući zahtjeve i pravila bez objašnjenja i obrazloženja. Djeca koja neprestano žive u ovakvom okruženju sklona su promjenama raspoloženja, povučena su, nesretna, bojažljiva, razdražljiva i nisu spontana.
- Autoritativan (demokratski, dosljedan) stil.
Roditelj postavlja velike zahtjeve, granice i provodi nadzor, ali djetetu pruža potporu i puno topline. Glavni odgojni ciljevi ovog odgojnog stila su djetetova znatiželja, kreativnost, sreća, motivacija i nezavisnost osjećaja, a roditeljska je uloga savjetnička. Postavljene granice i pravila djetetu se uvijek objasne i obrazlože. Djeca koja žive u ovakvom okruženju spontana su i slobodna u izražavanju mišljenja i emocija.
- Permisivan (popustljiv) stil.
Roditelj postavlja male zahtjeve i provodi slabu kontrolu, ali pruža puno topline i potpore djetetu. Nije poželjno dati previše slobode maloj djeci jer to stvara nesigurnost i nesnalaženje u granicama, što potiče impulzivno i agresivno djetetovo ponašanje.
- Indiferentan (nemaran, zanemarujući) stil.
Roditelj postavlja male zahtjeve, nema kontrole nad djetetom i ne pruža mu toplinu i potporu. Djeca na ovaj roditeljski stil reagiraju neprijateljstvom i otporom, stoga ne uspijevaju razvijati socijalnu kompetenciju i često su neuspješna u školi.
Svaki roditelj treba težiti autoritativnom stilu, dakle: mudrim nadzorom i usklađivanjem djetetovih zahtjeva s njegovim mogućnostima treba djetetu u ozračju topline i ljubavi postaviti čvrste i jasne granice. Dijete treba osjetiti ljubav i toplinu, ali i znati (donekle i razumjeti) granice, a to znači da dijete zna da će se roditelj ponašati dosljedno i da ne će biti neuobičajenih roditeljskih reakcija. One zbunjuju dijete, stoga u postavljanju granica uvijek budite dosljedni.
Za kraj, ipak znamo da vam ovaj članak ne može biti dovoljan u razvijanju vaših roditeljskih vještina. Zato smo vam pripremili poseban paket pod nazivom VAŠA DJECA, VAŠ DAR kako biste mogli naučiti bitne odgojne postavke koje će poboljšati vaše roditeljstvo.
