Odmah ću krenuti otvoreno: ako si otvorila ovaj članak, velika je vjerojatnost da kod kuće imate djecu koja se tuku. I vrlo vjerojatno želite nenasilno dijete. Još je veća vjerojatnost da se radi o dječacima. Kako znam da si žena? Na to pitanje, kao i na ostale pretpostavke, odgovorit ću u tekstu koji slijedi.
Što uopće znači „nenasilno dijete“?
U naslovu ovog članka nalazi se prikriveni oksimoron. Za početak, zapitajmo se što to znači „nenasilno dijete“ i kako ga zamišljamo. Kao hodajućeg mirotvorca punog suosjećanja i razumijevanja? Kao dijete koje nikad ne otima igračke, koje nikad ne izaziva i ne krši pravila? Kao osobu koja ne bi mrava zgazila? Kao krotka i ponizna svetca?
Ne zaboravimo da se jedno dijete sličnih osobina već rodilo u povijesti čovječanstva. Bio je sve samo ne nasilan – ljubavlju i silom Duha Svetoga ozdravljao svakoga tko bi imao i zrno vjere – a opet, i On je jednom prilikom učinio nešto što bi se u očima neupućenog promatrača moglo okarakterizirati kao nasilje:
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: ‘Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.’ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj.
Krist nam je bio jednak u svemu, osim u grijehu, i ovim ulomkom iz evanđelja nipošto mi nije namjera opravdavati bilo kakvu vrstu nasilja. No voljela bih da razmatrajući ovaj tekst zajedno promislimo o pojmu „nenasilan“, kao i o dječacima na koje se on uglavnom odnosi. Da, prvenstveno dječacima.
Pojam nenasilja dobro se uklapa u školsku politiku nulte stope tolerancije na nasilje, a djelomično iz nje i proizlazi.
Plaketu s navedenim natpisom moja je škola dobila davnih dana. Sjećam se kako sam pomislila da je to velik korak za našu školu i obrazovni sustav u cijelosti. Osjećala sam se sigurnije jer, pomislila sam, sad konačno imamo kriterije i protokol kojim ćemo lakše regulirati i ukloniti nepoželjna ponašanja kod učenika. Stvari će ići nabolje i to brzo!
Prevrtimo film naprijed… Danas se puno radi na samoj prevenciji i još više na prepoznavanju potencijalnih nasilnih ponašanja i obrazaca, a sve je popraćeno intervencijom već u samom začetku nepoželjna ponašanja. Pogodite čije se ponašanje najčešće prepoznaje kao nasilno?
Ponašanje dječaka.
Neka ne bude zabune – teško nasilje potrebno je svim silama spriječiti. No mreža ovoga programa kojom se želi jednako zahvatiti svu djecu previše je gusto pletena, stoga zahvaća i one sitnije ribice: nehotične slučajeve, sve one „rogate“ dečkiće poput Ljubana i Pere iz Lovrakova Vlaka u snijegu (ako se sjećate te lektire). Zasad to nije nešto zabrinjavajuće, ali podatci o provedbi te politike u SAD-u zabrinjavajući su.
Nulta stopa tolerancije u SAD-u: učimo na tuđem primjeru prije nego što postane prekasno
Američki obrazovni sustav uveo je Oznaku nulte tolerancije na temelju Zakona o školama bez oružja iz 1994., kada je Kongres odobrio financiranje javnih škola koje su potpisale da će usvojiti pravila nulte tolerancije.
Da skratim priču, Amerikanci su doveli mjeru nulte tolerancije na nasilje do savršenstva: uvedeni su nadzorni sustavi u školama, zaposleni su redari i dežurni policajci, a nastavno i drugo osoblje posebno je educirano da prepozna i prijavi svaki, pa i najmanji čin prijetnje sigurnosti. Kao rezultat tih mjera izbacivanja iz škole postala su češća, kao i maloljetnički pritvori.
Radna skupina za nultu toleranciju Američkog psihološkog udruženja na temelju opsežnih istraživanja dostupnih još od 2008. godine ističe brojne kontroverze u samoj primjeni ove politike, a mnogi kritičari tvrde da su disciplinske mjere drakonske, da pružaju malo ili nimalo koristi, da negativno doprinose opterećenosti kaznenopravnog sustava i da nerazmjerno zahvaćaju djecu druge boje kože, posebno onu afroameričkog i latinoameričkog podrijetla.
Odgoj dječaka nije isto što i odgoj djevojčica
Ostanimo još u školi. Zlatni standard ponašanja u školama jest mirno sjediti na mjestu, pažljivo slušati i pristojno odgovarati, pisati emotivne i rječite sastavke, vješto se likovno izražavati i slično. Želimo li biti posve iskreni, priznat ćemo da je taj standard određen po uzoru na ponašanje djevojčica. Kod dječaka vrlo često primjećujemo posve drugačije obrasce, primjerice, neorganiziranost i nemirno, bučno ponašanje, obrasce s kojima je katkad teško izaći na kraj.
Ovaj podulji dio članka o nultoj stopi tolerancije služi kako bismo razmotrili koliko je naša definicija „nenasilnog“ djeteta već u samom početku neprecizna. Zbog toga je beskompromisno pridržavanje politike „nenasilja“ vrlo često štetno za naše dječake, buduće muškarce.
Kada dječake posve nesvjesno ukalupljujemo u obrazac ponašanja djevojčica činimo im veliku nepravdu. Dugačak slanac ili ravnalo koje posluži u igri kao pištolj te štap koji se pretvori u mač ili pušku u ozračju „nulte stope tolerancije“ vrlo brzo mogu biti prepoznati kao naznake nasilna i neprihvatljiva ponašanja.
Dvadeset godina američkog iskustva uči nas kako trebamo sustav prilagoditi dječacima i njihovu pustolovnom, istraživačkom i aktivnom duhu. Uči nas također da preispitamo standard kojim vrjednujemo određena ponašanja, kao i da prilikom odlučivanja o prikladnosti određenih ponašanja uključimo zdrav razum ne vodeći se slijepo politikom „nulte stope“ pod svaku cijenu.
Dobro, pa kako onda odgojiti nenasilno dijete?!
Kad sam suprugu rekla o kojoj temi pišem, ispravio me: „Bolje bi bilo: Kako odgojiti dijete koje nije nasilno u društvu? U obitelji je to drugačije.“ Kiselo sam se nasmijala jer je to istina.
Naša se djeca vrlo pristojno ponašaju u društvu i dosljedno se pridržavaju društvenih normi, ali unutar obitelji priča je posve drugačija. Ovaj članak vjerojatno čitaš i zato što tražiš rješenje za prestanak sukoba između djece. Odgovor je jednostavan: recepta nema, moguće je samo prorijediti i ublažiti fizičke sukobe. Pažnjom, razgovorom i prekidom sukoba prije suza, kad god je moguće.
Kad se radi o prevenciji, iznimno je važno omogućiti djeci dovoljno slobodne igre i boravka na otvorenom. Visokorizične igre uz našu prisutnost – ali ne onu „helikoptersku“ – daju djeci priliku da probijaju svoje granice, iskušavaju vlastite sposobnosti, zadovolje vlastite potrebe za adrenalinskim aktivnostima, jačaju se i uče o sebi te stječu zdravo samopouzdanje.
Ne mogu opisati koliko mi je žao kad su djeca (većinom opet dječaci) nemirna u školi pa onda cijeli razred za kaznu ne ide na sat tjelesnog. Uvjerena sam da bi upravo pojačani sat tjelesno-zdravstvene kulture pomogao riješiti odgojnu problematiku u razredu. Barem mi to govori iskustvo s mojim dečkima kod kuće. Nakon nekoliko krugova oko dvorane i žestoke igre graničara sumnjam da itko ima nezadovoljene potrebe za aktivnošću, a i mozak tada aktivira druga područja tako da su ona za učenje i pisanje ponovno odmorna i spremna za rad.
Represivni i preventivni odgojni sustavi
Da se vratim na braću i sestre: iznimno je važno pogledati i drugu stranu medalje. Umijećem hrvanja i borbe braća i sestre uče jedni druge rješavanju sukoba i problema. Osim toga, jedno drugome daju mnogo prilika za vježbanje opraštanja. Koliko god nama roditeljima takvi trenutci bili naporni i stresni, oni su neprocjenjiv dio razvoja vještina i odnosa među djecom. Prikriveno izvanjskom grubošću, u hrvanju i rješavanju konflikata leži bogatstvo obitelji s dvoje i više djece.
Ukratko, umjesto da slijepo primjenjujemo represivne odredbe „nulte stope tolerancije“ i u svom vlastitom domu, trebamo se okrenuti preventivnom odgojnom sustavom don Bosca. Roditelji koji se koriste metodama preventivnog sustava neće odmah strogo reagirati, već će usmjeravati i poticati dijete. Takav sustav cjelovit je pristup odgoju koji ne kažnjava „nasilno“ ponašanje svoje djece onda kada zaprime poziv iz škole, već poznavati svoje dijete i znati kada ono reagira na neuobičajen način. Tada mu treba pomoći, saslušati ga, ohrabriti ga. U odgojnim klasicima talijanskog salezijanskog svećenika Brune Ferrera možete pronaći više od 40 tema donosi prijedloge koji će svakom roditelju pomoći da istinski upozna svoje dijete. Pa i ono „nasilno“.
Pozabavimo se nama majkama
Mnoga su ponašanja koja meni djeluju visokorizično i grubo mojemu suprugu prihvatljiva. Ono što on vidi kao malo grublju igru, ja vidim kao tučnjavu. Ono što on naziva energičnošću, ja ću nazvati neposluhom. Moram priznati da sam ipak s vremenom uz supruga i naše dječake pomalo počela shvaćati i prihvaćati fascinantan svijet dječaka i muškaraca. Polako prepoznajem kad neopravdano i nepravedno primjenjujem „zlatni standard“ etiketirajući određena ponašanja kao „nasilna“. Time zapravo gušim razvoj njihove muškosti. Ovo razumijevanje muškog principa primjenjujem i u školi. Usput, jeste li primijetili da je praktički cijeli obrazovni sustav osmišljen prema ponašanju djevojaka? Ne proizlazi li možda i iz toga nerazumijevanje dječačkog ponašanja?
Danas kao majka sa sigurnošću mogu reći „da“ dječačkoj različitosti! Da, želim da se naši dečki igraju hrabrih pustolova, neustrašivih vitezova i ratnika. Da, želim da vježbaju oslobađanje princeze jer će time vježbati svoje vještine i okušati se u borbi snage prolazeći brojna iskušenja. Da, želim da pomoću igre nauče na prihvatljiv način usmjeravati borbenost i agresivnost, a ne da ih potiskuju i stišavaju. Kažem „da“ praćkama, drvenim mačevima, lukovima i strijelama dokle god ih ne koriste da nekoga namjerno ozlijede ili nešto namjerno oštete.
Za kraj – vratimo se na početak
Kristova ljutnja u Hramu i njegov „nasilni“ ispad mogu djelovati zbunjujuće i neshvatljivo promatramo li ih samo kao povijesnu crticu. Međutim, taj je događaj dio radosne vijesti koja mnogo govori o krotku i poniznu Kristovu srcu.
Znakovito je značenje riječi „krotak“ koje je pronašao dr. Jordan Peterson proučavajući porijeklo te riječi. Da parafraziram, riječ „krotak“ ne znači skrušen i ponizan ili „nenasilan“, kako je to uvriježeno. Prema nekim tumačenjima znači „onaj koji drži mač i odlučuje ne koristiti ga u određenom trenutku“. Iz toga vidimo da je Kristu mač poznato oružje i da mu kao Kralju pripada, da se njime zna koristiti i da ga ima uza se, da nije naivan mirotvorac ili prorok, već silan Kralj koji je istovremeno snažan, priučen borbi i prokušan, ali i mudar jer zna kada se koristiti svojim oružjem.
Budimo i mi kao roditelji mudri i poučeni Duhom Svetim da znamo u našim dječacima prepoznati ljepotu dječaštva kako bi oni jednoga dana mogli živjeti puninu svoje autentične muškosti po uzoru na krotkoga Krista, Kralja koji ima mač i odlučuje ne upotrijebiti ga. Ne još.
Pridružite nam se na idućem susretu Salesianinih odgojnih večeri pod nazivom Svijet adolescencije - razumjeti kućne buntovnike i naučite kako kvalitetno komunicirati sa svojom djecom, postaviti granice u odgoju i kako prepoznati znakove za uzbunu kada se radi o mentalnom zdravlju adolescenata.
