Isusova stvarna prisutnost u svetoj hostiji: Kako ju shvatiti i približiti djeci?

Uz pravi pristup, euharistija može postati živa i razumljiva i za najmlađe.
Sveta hostija

Kad je bila mala, tamo negdje u prvim razredima pučke škole, Željka se kao i većina djece pripremala za prvu pričest. Kateheze je držala sestra Mirabilis, koja nije bila stara samo svojom dobi, nego je bila i stara škola razumijevanja svetih otajstava. 

Željka će do konca života pamtiti upozorenje sestre Mirabilis pred kraj njihova pripremnog hoda, kada je dan svete pričesti već bio blizu: „Ali dobro pazite, omladino, kad na jezik primite Svetotajstvo, ni slučajno da niste grizli, jer ako zagrizete tijelo Kristovo, poteći će krv i mogla bi vam se cijediti niz lice i kapnuti na bijelu halju.“ 

Željka je bila prestravljena. Ne treba ni reći da ne samo da nije grizla hostiju, nego se nije usudila ni pošteno zatvoriti usta pošto je primila Tijelo Kristovo. Ti će ju ukočeni pokreti pratiti kroz život iz nedjelje u nedjelju, i iako se do sada već malo opustila, neki prikriveni strah ili bar nelagoda pri pomisli na prvu pričest ne će ju nikada napustiti. 

Ne možemo zamjeriti sestri Mirabilis na njezinu činu. Ona se poslužila jednim vještim trikom, kakvima su sklone časne sestre kada traže pastoralnu učinkovitost. Ta je učinkovitost, međutim, bila u službi jedne teologije koja, usuđujemo se reći, nije do kraja razumjela smisao Kristova otajstva, iako je slijedila stoljeća stroge kršćanske duhovnosti. Ovdje ćemo se ukratko pozabaviti tim smislom i tim otajstvom, oslanjajući se o suvremene teološko-liturgijske poglede.

 

Isusova prisutnost u svetoj hostiji

 

Isusova stvarna prisutnost u svetoj hostiji

Raspravljamo dakle o Isusovoj stvarnoj prisutnosti u svetoj hostiji. Tema je to koja u općoj predodžbi vjernika katolike strogo dijeli od protestanata i svojevrsni je lakmus-papir istinske vjere. I tako se svaki „pravi“ katolik zacijelo barem nekada zapitao što znači to da je Isus stvarno prisutan u tom komadiću beskvasnog kruha, a ako je k tomu još i racionalno nastrojen, bit će to težak kamen kušnje njegovoj vjeri. Jer još ćemo nekako izaći na kraj s nevidljivim, nebeskim stvarnostima, ali ono što očima vidimo da ostaje isto, a kažu nam da se sasvim izmijenilo... Bolje ne razmišljati previše o tome.

Ipak, postoji duga tradicija teološkog i crkvenog promišljanja o toj stvarnosti, i ona nam može pomoći da stvari postavimo na ispravan način, umirimo savjest i osnažimo vjeru. Osobno su mi možda najkorisniji po tom pitanju bili spisi velikog Josepha Ratzingera, koji je kao nitko umio spojiti duboku i tradicionalnu crkvenost s umom suvremenog intelektualca.

U jednom svojem članku o temi stvarne prisutnosti Ratzinger podsjeća na trenutak iz daleke prošlosti kad je „prijetila opasnost da otajstvo euharistije bude rastrgano između dvoju skupina“. Prvu su činili pristaše „primitivnog realizma“ koji su stvarnost mogli poimati samo kao nešto tjelesno te su došli do zaključka: „u euharistiji žvačemo Kristovo tijelo“.

Ta struja doista nije daleko od našeg materijalističkog vremena kada nam izmiče svaka mogućnost predodžbe neke duhovne zbilje. Materijalizirali smo čak i sakramentalnu stvarnost – želimo dodirnuti, a ne uspijevamo prodrijeti dublje.

Produbljenje pojma stvarnosti

Drugu skupinu činili su zastupnici ništa manje primitivnog „simbolizma“, koji su u euharistiji vidjeli samo sliku, simbol Isusa Krista. Ratzinger zaključuje kako je Crkva izašla iz toga spora tako što je „produbila pojam stvarnosti“.

Naime, shvatilo se da stvarno nije samo ono opipljivo i mjerljivo, zapravo istinska stvarnost nadilazi ovaj vidljivi svijet, što je u stvari logično svakom vjerski osjetljivom čovjeku. I tako se u pretvorbi za vrijeme svete mise, koja je stvarni, a ne umišljeni događaj, mijenja ono bitno, supstancija, ono što se ne vidi, a kruh i vino izvana ostaju isti. 

Još je sveti Toma Akvinski znao uobličiti tu misao u slavnom himnu koji i danas rado pjevamo na misi, i koji započinje stihovima: „Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš...“, a druga strofa nastavlja: „Vid i opip, okus varaju se tu, al' za čvrstu vjeru dosta je što čuh.“ Dakle, govori se o prilikama kruha i vina koje mijenjaju svoju bit, ali ta promjena ostaje nevidljiva tjelesnim očima, a postaje vidljiva očima vjere. 

 

 

Otajstvena, a ne tjelesna prisutnost

Kad govorimo o stvarnoj Isusovoj prisutnosti u svetoj hostiji, govorimo o njegovoj otajstvenoj, a ne tjelesnoj prisutnosti. To znači da je on stvarno prisutan, ali na način koji nadilazi ovaj svijet. I ne trebamo žaliti zbog toga i misliti da je time Krist nekako manje prisutan među nama. Baš suprotno, dobro je da je tako, jer da nije, mogli bismo se pitati je li nas Isus uopće izbavio od ropstva grijeha i smrti koja gospodari ovim svijetom. 

Sada prelazimo na ono bitno. Isus Krist nakon svoje je muke i smrti što ih je podnio za nas napustio ovaj svijet, uskrsnuvši prešao je u drugi oblik postojanja, koji možemo nazvati otajstvenim. Samo nas je na taj način mogao otkupiti. Kristovo otajstveno tijelo nije Kristovo mrtvo zemaljsko tijelo. Njegovo zemaljsko tijelo predalo se i uskrsnulo.

Zato na Veliku subotu nije dobro, kao što je čest običaj u našim crkvama, na isto mjesto postaviti „Isusov grob“ i Presveti Oltarski Sakrament jer dolazi do pogrješnog povezivanja. Mi često želimo Isusa vratiti na zemlju, želimo ga vratiti u grob, tako nam teško pada vidjeti prazan grob. Želimo njegovo zemaljsko tijelo, a ne razumijemo da time dokidamo spasenjsku stvarnost – Krist je ušao u božansku zbilju i upravo time nas je spasio.

Euharistija je, doduše, samo jedan od načina Kristove stvarne prisutnosti, svakako onaj najnaglašeniji. No danas se često zaboravlja da je Isus prisutan i u Riječi koja se naviješta s ambona, i da je, možda i najvažnije od svega, prisutan u zajednici koja se okuplja u njegovo ime, u svojoj Crkvi. Njoj je Gospodin povjerio sveta otajstva i simbolički jezik kojim se Crkva služi da tjelesno prikaže bitnu nebesku stvarnost koja nas čeka poslije smrti. Pričest je samo dio te simboličke, sakramentalne stvarnosti. Istina, vrlo bitan dio.

Kako sve to približiti djeci?

Sada kada smo manje ili više shvatili Kristovu prisutnost, razmislimo kako ju možemo približiti djeci. 

 

Dijete u molitvi

 

Koliko traje Kristova prisutnost u nama?

Za kraj se još pitajmo koliko traje Kristova prisutnost u nama i što ona znači za naš život. Povedeni onim materijalističkim nazorom, znamo reći da hostiji treba petnaestak minuta dok se ne raspadne u nama. To je vjerojatno točno u smislu tjelesne stvarnosti. Ali time se opet zadržavamo samo na spomenutim „prilikama“. Isusa trebamo nositi u sebi mnogo duže od tih petnaest minuta, trebamo ga unijeti u život i u svijet kojim se krećemo, upravo njegov spasenjski događaj, njegovu muku, smrti i uskrsnuće za nas trebamo ponuditi svijetu u kojem živimo dvadeset četiri sata dnevno. 

Shvaćanje stvarne Kristove prisutnosti nije presudno pitanje vjere, ali opet je mnogo važnije nego što bismo mogli misliti na prvu. Naš odnos prema vjeri, prema čudima, prema biti kršćanstva određen je istom logikom. Trebamo se pitati tražimo li spektakularnu, mirakuloznu (mirabiloznu?) vjeru pri čemu vjera zapravo iščezava, ili slijedimo Kristovu logiku malenog, gorušičastog, naizgled neuspjelog kakvu nam pokazuju evanđelja.

 

Društvo veselih kruhača
Ilustracija iz slikovnice Društvo veselih kruhača

Svidio ti se članak? Podijeli ga:

Pročitaj više

Pogledajte što smo sve radili i gdje smo sve bili

Družimo se na društvenim mrežama!

Košarica

NOVO: „Mladić i njegov Bog”