Tijekom svog života prosječna osoba čuje 28 835 priča. Broj priča koje ispriča podjednak je. Od jednom davno priča za laku noć, prepričavanja dogodovština iz škole mami i tati, slušanja preuveličanih priča nakon ludog vikenda, dijeljenja studentskih iskustava s mlađima i slušanja iskustava starijih, opisivanja putovanja, vikenda i izleta nakon godišnjeg, od čitanja poneke knjige i gledanja ponekog filma pa prisjećanja dogodovština iz škole na godišnjici mature, prepričavanja mladosti djeci i unucima pa sve do trominutne priče o našem životu koja lijepo stane između dvije tužne, oproštajne pjesme – priče nas prate cijeloga života.
Mnogi od nas misle da pričom nazivamo samo ukoričeni tekst nekog pisca koji ima uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. Sve ostalo, mislimo, možda jest nešto što pričamo, ali je li zaista priča? Kad na takav način promišljamo o pričama, nije ni čudno da ih zaboravimo nakon što ih pročitamo na satima lektire, a pričama oko sebe ne dajemo previše pozornosti.
No priče su svuda oko nas. Kroz priče upoznajemo svijet oko sebe, učimo kako biti čovjek i kako biti dio društva. One nam pomažu da svladamo obrazovne, poslovne i osobne izazove, a uz sve to nas i zabavljaju. Ipak, kako bismo vas uvjerili da je važno pričati priče nećemo navoditi istraživanja o njihovoj dobrobiti, citirati znanstvenike i baviti se statistikama.
Umjesto toga ispričat ćemo vam priču...
U dalekoj zemlji rođen je dječak čiji život nije imao smisla. Rastao je kao i svako drugo dijete – napravio je svoje prve korake, izustio prve riječi, sklopio prve rečenice. Oko sebe je uočavao prve boje, oblike i stvari, slušao je prve razgovore i promatrao prve događaje. Kad biste ga pogledali izdaleka, izgledao je kao i sva druga djeca.
Znao je sva pravila ponašanja u društvu, znao je da iza sebe treba pospremiti, znao je da na cesti mora pažljivo hodati uz mamu.
No dok su druga djeca u društvu odraslih bila glasna i postavljala pitanja, naš je dječak bio tih.
Odgovorio bi kada bi ga netko nešto pitao, ali njegove su rečenice bile kratke i činjenične. Dok su druga djeca po cijelom stanu ostavljala slikovnice, enciklopedije i knjige, naš se dječak time nije bavio. Na policama njegovog stana takvih predmeta nije bilo, a čak i da je, ne bi znao što s njima činiti. Dok su druga djeca u šetnji ulicom upirala prstom u sve što vide oko sebe , postavljala pitanja i u čudu slušala odgovore, naš je dječak bio tih. Nije se pitao zašto ptica može letjeti, a on ne. Nije se pitao kamo svi ti ljudi na ulici žure i što to treperi na nebu kad padne mrak.
Neki bi možda pomislili da dječak jednostavno nije bio znatiželjan ili je već znao odgovore na sva ta pitanja. No bili bi u krivu.
Jednoga dana dječakova učiteljica primijetila je nešto neobično. Dok su sva djeca s velikom pažnjom slušala njenu priču, u njegovim očima nije bilo radoznalog sjaja.
Kad je završila, pozvala je dječaka sa strane i upitala ga kako mu se svidjela priča.
„Priča?“ zbunjeno je upitao dječak.
Zatečena, učiteljica je shvatila da dječak ne zna što priča jest.
Zamolila ga je da joj kaže što je danas radio prije nego što je došao u školu. Ponovno zbunjen, dječak je shvatio da ga nitko nikada nije pitao takvo pitanje. Pokušao se prisjetiti svega što je radio, a onda, kako su mu navirala sjećanja, povezati misli u rečenice.
„Mama me probudila pa sam se obukao i oprao zube i došao u školu.“ Bila je to najdulja rečenica koju je do tada rekao.
„Bravo, upravo si mi ispričao svoju prvu priču!“ rekla je učiteljica, a zatim mu pokazala slikovnicu koju je ranije čitala. Dok je promatrao ilustracije, dječak je prvi put osjetio znatiželju. Toliko je htio znati što rade svi ti likovi s crteža da je zamolio učiteljicu da mu pročita priču.
Kada je tog dana došao kući, mami je prepričao priču koju je čuo, a mama mu je zauzvrat prepričala svoj dan. Pričanje priča postalo je dio njihovog dnevnog rituala.
Kroz priče, dječak je otkrio nove dimenzije života. Otkrio je da drugi ljudi imaju ideje, otkrio je osjećaje za koje nije znao, otkrio je svijet znanja. Sve ono što mu se prije priča činilo samo bojom, oblikom, stvari i osobom, sada je postalo stvar vrijedna opisivanja i događaj vrijedan prepričavanja. Svijet oko njega poprimio je smisao.
365 malih priča za 365 dana u godini
Vjerujemo kako ćete se priče o ovom dječaku, ako smo uspjeli u svom naumu, sjetiti svaki put kada nekome poželite ispričati priču. Jer, osim što ih pričamo kako bismo učili o svijetu oko sebe, prenijeli informaciju, zainteresirali publiku, potaknuli raspravu i izazvali osjećaje, priče ponajprije pričamo kako bi život imao smisla.
Najljepši način da svom životu svakoga dana podarite dnevnu dozu smisla pročitati je jednu od 365 malih priča za dušu Brune Ferrera. U njima ćete pronaći zrnca mudrosti o svemu što život čini vrijednim življenja, a jednoga dana, kada se budete pokušali prisjetiti nekih od 28 835 priča koje ste čuli tijekom života, mnoge od njih bit će upravo male priče za dušu.
