U čemu je posebnost Montessori metode i igračaka?

Saznajte najvažnije stvari o Mariji Montessori i njezinoj pedagogiji
maria montessori igračke

Kako je Maria Montessori započela s „otkrićem“ djeteta?

Maria Montessori bila je žena koja je nadahnjivala. Svoju metodu utemeljila je na znanstvenom zapažanju kojim je započela svoj rad u Psihijatrijskoj klinici Sveučilišta u Rimu, gdje je promatrala slaboumnu djecu koja su se u toj bolnici liječila. Nije se radilo o mentalno zaostaloj djeci, nego o djeci koja se nisu mogla uklopiti u obitelj ili školu, pa su bila smještena u posebne odjele, u malene prostore. 

Montessori je za razliku od svojih kolega liječnika naslutila da je pitanje zaostalih ponajprije pedagoško, a manje medicinsko. Uskoro je od tadašnjeg ministra školstva dobila zadaću učiteljicama u Rimu održati niz predavanja o odgoju slaboumne djece. Iz tog niza izrasla je Učiteljska škola duševnog razvoja u kojoj je stekla vrijedno pedagoško iskustvo poučavajući slaboumnu djecu. Tako je započeo njezin rad s djecom.

 

maria montessori

 

Stvarajući svoju metodu, otpočetka je vjerovala kako njezini postupci nisu samo pokušaj da pomogne slaboumnoj djeci, već su to bili logičniji, racionalniji postupci od onih koji su tada prevladavali u odgoju djece uobičajena razvoja. Stoga je slutila da se oni mogu primijeniti u odgoju djece uobičajena razvoja.

Nakon što je napustila školu za zaostale, ta je slutnja postala njezinom idejom – kad bi se metode kojima se služila u radu sa slaboumnom djecom primijenile u radu s djecom uobičajena razvoja, na izniman bi način razvijale njihovu osobnost.

Pitala se na koji se to način poučavaju zdrava djeca kad ih slaboumna djeca nakon dvogodišnjeg obrazovanja mogu dostići. Kako bi odgovorila na to pitanje, odlučila je upisati studij filozofije i izučiti opću pedagogiju i načela na kojima se ona temelji. Vjerovala je u svoju ideju i tako napustila sav ostali posao kako biju razradila.

 

Dijete – subjekt, a ne objekt odgoja

Montessori je smatrala da nije bilo dovoljno samo uspostaviti znanstveno utemeljenu pedagošku metodu, već da je valjalo istražiti istinsku djetetovu prirodu na koju bi se ta metoda zatim mogla primijeniti. Bez poznavanja dječje prirode i značajki razvojnih razdoblja, odgojna metoda ne može se uspostaviti niti se može primjenjivati. Dakle, njezina je filozofija glasila da najprije valja istražiti djetetovu prirodu, a zatim uspostaviti metodu.

Izravnim i znanstvenim opažanjem djeteta i intuitivnim poniranjem u njegov svijet, Montessori je utvrdila da se djeca u razdoblju od rođenja pa sve do svoje 6. godine nalaze u stvaralačkom razdoblju. Dijete u to vrijeme nesvjesno uči svojim osjetilima, osjećajima i pokretima upijajući informacije iz svoje okoline.

Dječji um do 3. godine nazvala je „upijajućim“. Na djetinjstvo nije promatrala samo kao na razdoblje discipliniranja, odnosno kao na razdoblje odgajanja budućeg korisnog građanina, nego kao na u sebi cjelovito razvojno razdoblje, kao razdoblje puno potencijala. Ono što se ne razvije u djetinjstvu, poslije se više ne će moći nadoknaditi, tvrdila je.

Zbog toga je smatrala da dijete nije objekt nad kojim su odrasli nadmoćni. Dijete je, naprotiv, subjekt vlastita razvoja, što znači da mu se trebaju omogućiti uvjeti za njegov cjeloviti razvoj. Smatrala je da će društvena reforma biti moguća jedino ako se mišljenje o djetetu promijeni, ako ga se poštuje i doživljava kao subjekta vlastita razvoja. Kada bismo imali takav pristup prema djeci, ona bi se razvila u samostalnije, odgovornije, moralnije i samopouzdanije pojedince, što bi zasigurno dovelo do društvenog boljitka.

U svojim je tvrdnjama, izgleda, bila u pravu. Najintenzivniji razvoj događa se od rođenja do pete godine života, kada se razvije 50 % živčanih stanica (Rajović, R., 2010.). Što je intenzivan razvoj sinapsi negoli značajka uma koji je Montessori nazvala „upijajućim“.

Kako bi se te živčane stanice razvijale, treba ih potaknuti ih na razvoj. Montessori je smatrala da ključnu ulogu u tome imaju okolina i odgojitelj, odnosno učitelji i roditelj. Okolina mora biti prikladno opremljena posebnim didaktičkim materijalom, a odgojitelj mu treba tu okolinu pripremiti i uvesti ga u rukovanje razvojnim materijalom, odnosno igračkama.

 

 

Samostalnost i sloboda – temeljne odrednice Montessori pedagogije

Temeljne odrednice Montessori pedagogije su samostalnost i sloboda. Slobodnim odabirom pribora dijete razvija i samostalnost. Osim toga što dijete samostalno bira pribor koji je u skladu s njegovim razvojnim stupnjem, ono se njime treba i samostalno vježbati. Misao koja je najviše obilježila pedagogiju Marije Montessori, a koju je, istraživši istinsku prirodu djeteta toj dječjoj prirodi i pripisala, glasi: „Pomozi mi da to napravim sam“. 

Okolina

Pripremljena okolina je ona okolina koja je primjerena potrebama djeteta i nudi mu sve što mu treba za cjelovit razvoj – tjelesni, umni, duhovni i duševni. Okolina ima ključnu ulogu u razvoju djeteta. Ona je pripremljena prema određenom redu: sav pribor postavlja se tako da dijete vodi od lakših prema sve težim vježbama, od konkretnog prema apstraktnom.

Oprema treba biti uvijek jednaka, stoga je Montessori pribor izrađen prema strogim pravilima. Pribor treba mamiti dijete na rukovanje njime. Kad je okolina dobro pripremljena, djeca uočavaju red i pravila te brzo nauče birati dnevne aktivnosti, bez potrebe da im odrasli predlažu čime će se baviti.

Montessori je posebnu brigu posvetila vjerskom odgoju. Štoviše, velik dio toga što su djeca u vrtiću naučila vodilo je primjeni u crkvi. Djeca su u crkvi trebala biti sabrana, što su naučila vježbajući tišinu u razredu. I okolina u crkvici treba biti pripremljena – malim stolcima i klecalima i malim škropionicama.

Kada djeca borave u duhovno poticajnoj okolini, opremljenoj tako da nalikuje na sakralni prostor, i sudjeluju u njezinu opremanju, razvijaju unutarnju duhovnu osjetilnost, uče razlikovati poseban, sakralni prostor od svih drugih prostora i navikavaju se na molitveno ozračje, što će im u budućnosti pomoći ostvariti odnos s Bogom kroz molitvu.

 

Montessori pribor i igračke

Didaktički pribor koji je Maria Montessori osmislila treba zadovoljavati sljedeće kriterije:

  1. dostupnost
  2. poticanje djetetove aktivne djelatnosti
  3. primjerenost potrebama i sposobnostima djeteta 
  4. mogućnost uočavanja pogrješke u radu.

Dijete ne bi trebalo ovisiti o odrasloj osobi ako želi uzeti pribor za neku vježbu. Trebalo bi ga samo moći dohvatiti, uzeti i nositi. Mogućnost uočavanja pogrješaka vrlo je važno načelo Montessori pedagogije jer se na taj način dijete odgaja materijalom bez opomena i direktnog uplitanja odraslog. Tako djeca postaju neovisna o odraslima i sama spoznaju jesu li dobro napravila vježbu.

Pribor za pojedinu vježbu treba se uvijek nalaziti na istom mjestu, u istom obliku i biti složen istim slijedom.

Montessori pribor plod je znanstvenog opažanja i provjere, stoga je zadržan samo onaj pribor koji je u potpunosti zaokupljao dječju pažnju, što je izazvalo pojavu Montessori fenomena – potpune usmjerenosti pažnje. Važno je da prilikom rukovanja predmetom odgojitelj ne objašnjava što radi, već da djetetu pažljivo pokaže kako se koristiti predmetom.

Montessori je željela da se sa što manje riječi dođe do željenog učinka. Odgojitelj treba samo uputiti – ostalo je na priboru koji je djetetu pomoć da samo uviđa i donosi zaključke. Odgojitelj ne smije navoditi dijete da nešto nije razumjelo ili dobro shvatilo i ne smije njegovo donošenje zaključaka ometati preuranjenim objašnjenjima. Dakle, dijete treba imati slobodu griješiti, tražiti i samo pronaći ispravan način.

 

montessori dijete

 

Odgojitelj

Odgojitelj treba biti vedra i dobro raspoložena osoba, nježna, strpljiva, čista i uredno odjevena. Najvažnija osobina odgojitelja je dosljednost. Djeca traže i spoznaju svoje granice samo ako se odrasli dosljedno ponašaju i jasno reagiraju.

Montessori ovako govori o odgojiteljici: Ona treba stjecati moralnu spretnost koju dosad nije zahtijevala nijedna druga metoda, a sastoji se od smirenosti, strpljivosti, ljubavi i poniznosti. Njezina glavna priprema nisu riječi nego krjepost.

 Kada se radi o rukovanju predmetima, odgojiteljica treba samo olakšavati i objašnjavati djetetu vrlo aktivan i trajan rad koji mu pripada: ‘birati predmete’ i ‘njima se vježbati’. Nešto slično događa se u gimnastičkoj dvorani gdje su potrebni učitelj i sprave. Učitelj poučava učenike korištenju razbojima ili ljuljačkama, pokazuje kako se rukuje s utezima itd., a učenici te predmete rabe i uporabom razvijaju’ snagu, spretnost i sve što je moguće razviti kad se mišićne energije dovedu u odnos s raznim sredstvima koje dvorana nudi za vježbanje.

 Odgojitelj treba priborom i djelatnostima stvoriti uvjete u kojima će svako dijete imati potreban prostor za svoj brži ili sporiji razvojni tempo. Kako bi pripremio okolinu s raznolikim poticajima, odgojitelj treba naslućivati razdoblje posebne osjetljivosti kod pojedinog djeteta i nuditi mu njemu primjeren pribor. U tome će mu pomoći opažanje. Što je opažanje točnije, odgojitelju će biti lakše pripremiti okolinu.

Što je dijete više odmaklo u svojemu razvoju, to se odgojitelj više povlači. Tada se više usredotočuje na opažanje djeteta, a manje na izravan rad s njime, što ne znači da je odjednom ostao bez posla. Montessori odgojitelj ne kažnjava i ne pohvaljuje jer dijete čini pogrješke samo onda kada još nije doseglo pravi stupanj svojega razvoja. Kada dijete radi ispravno, to samo znači da je dostiglo svoju razinu razvoja.

 

Disciplina

Maria Montessori davala je djeci slobodu osjećanja, mišljenja i odlučivanja. Govorila je kako je sloboda djece ograničena zajedništvom i da ona ne znači činiti što se hoće, već gospodariti sobom (Grundlagen meiner Pädagogik). Dijete oslobađamo pripremanjem okoline u kojoj će ono moći dosegnuti željene ciljeve usmjeravanjem njegova neobuzdanog djelovanja prema redu i usavršavanju.

Kada govori o slobodi, Montessori ne misli na neobuzdanost, već na slobodu koja se uči, slobodu koja je razvojni proces kojim se dijete uči neovisnosti, disciplini, poštivanju poretka i odgovornosti. Dati djetetu slobodu ne znači sve mu dopustiti. Montessori je govorila kako sloboda znači sposobnost izbora onog što je dobro (Die Entdeckung des Kindes).

Preduvjet pružanja te slobode djetetu jest povjerenje u dijete i uvjerenje da ono raspolaže željom i potencijalima za uključivanjem u rješavanje problema u skladu sa svojim mogućnostima. Kako bi dijete preuzelo odgovornost, treba najprije razviti disciplinu i samokontrolu. Svakom prilikom preuzimanja odgovornosti, dijete se uči disciplini i samokontroli i uči birati dobro, pa tako i donositi odluke u slobodi.

Zadatak odgojitelja je objasniti i primijeniti logične posljedice tako da djeca budu sposobna usvojiti razloge za postojanje određenih pravila, što to ih uči samokontroli. Djetetu je stalo do toga da je njemu i svima oko njega dobro, da donosi dobre odluke i da udovolji zahtjevima odraslih. Stoga se disciplina razvija iz slobode, a ne autoritarnim nametanjem.

Kad se djecu nauči da donose odgovorne odluke, oni iz tih ponašanja i odluka uče i svojevoljno se discipliniraju. Biti prisiljen na šutnju i mirnoću ne znači biti discipliniran. Disciplinirano dijete je ono dijete koje se zna samoregulirati, stoga zbog te sposobnosti samoregulacije može svjesno donijeti odgovorne odluke i razumjeti pravila te ih poštivati jer želi, a ne jer mora.

 

 Zaključak

U svojoj pjesmi Sedam ukora Halil Džubran piše kako je svoje srce ukorio sedam puta. Treći put ukorio je svoje srce onda „kad, pošto mi bijaše dano da biram, radije izabrah lagano nego teško“. Današnji brz način života nameće nam jednostavnija, praktičnija rješenja. U nastojanju da uskladimo sve obaveze i damo najbolje od sebe, katkad izgubimo strpljenje i posegnemo za jednostavnijim, a time i uglavnom pogubnijim rješenjima.

Montessori metoda nas, kao i svaka odgojna metoda ucijepljena na Izvor poziva na put, put na kojemu i mi učimo i iz kojega proizlaze promišljeni i svjesni odabiri. Ako krećemo na taj put trebamo se opremiti shvaćanjem djetetove prirode i uvažavanjem njegove osobnosti kako bi nas to osposobilo za razvoj krjeposti kojima ćemo odgajati dijete. Razvoj tih krjeposti počiva na strpljenju. Montessori je isticala kako njezina metoda zahtijeva smirenost, strpljivost, ljubav i poniznost.  

Važno je da djetetu pokažemo da mu dajemo povjerenje i da smo u odnosu s njime strpljivi, a u toj strpljivosti i kreativni. Koliko god dijete može biti zahtjevno, ako se učimo težem putu strpljivosti i trudimo se njime ići, ne gubimo kontrolu i postajemo zadovoljniji odnosom sa svojim djetetom, sa sobom kao roditeljem i sa svojim djetetom.

Montessori je svoj pristup temeljila na onome u što se i sama uvjerila opažajući djecu i radeći s njima. Njezino poimanje djeteta, određenje razvojnih faza i odgojna metoda u suglasju je s današnjim znanstvenim spoznajama. Ovim člankom samo smo pronašli mjesto na kojemu se nalazi konac kojim se odmotava klupko njezine sveobuhvatne metode.

Ako se želite upustiti u to odmotavanje, odnosno promišljanje o metodi Marije Montessori i tako spoznati zašto je dobro da ju primjenjujete i kako biste to trebali činiti, bilo kao roditelj ili kao odgojitelj, potičem vas da u ruke uzmete knjigu Otkriće djeteta i nadahnjujete se promišljanjem o Montessori metodi, disciplini, vjerskom odgoju, glazbenom odgoju, crtanju, aritmetici, odgoju osjetila i ostalome.

Kako biste se još bolje upoznali s Montessori metodom, osim Otkrića djeteta, preporučujemo vam i knjigu Silvije Phillipps Reichherzer Montesori priprema za život uz čiju je pomoć ovaj članak i napisan.

 

Svidio ti se članak? Podijeli ga:

Pročitaj više

Pogledajte što smo sve radili i gdje smo sve bili

Družimo se na društvenim mrežama!

Košarica

NOVO: „Mladić i njegov Bog”