Potresno svjedočanstvo iz klinike: Žene umiru od pobačaja lijekovima!

Pročitajte iskustvo Abby Johnson, bivše ravnateljice klinike za pobačaj koja se zalaže za pravo na život.
Nestajanje pobacaj lijekovima Salesiana zidovi govore
Salesiana
U tekstu koji slijedi pobačaj lijekovima opisan je do pojedinosti. Upozoravamo da vas sadržaj može uznemiriti.

Blaise Pascal, francusko čudo od djeteta, izumitelj i katolički filozof, jednom je rekao: Zlo je jednostavno i ima beskonačne oblike.

S dvadeset i nešto godina bila sam uvjerena da je pobačaj sve samo ne zlo. Bila sam u potrazi za brzim i jednostavnim rješenjem svojega problema. Po drugi sam se put našla suočena s neplaniranom i prilično neželjenom trudnoćom.

Bila sam u osmomu tjednu trudnoće, a otac toga djeteta bio je moj suprug od kojega sam se razvodila. Godine koje sam provela s njim i način kako se po­ našao kao roditelj – bio je loš roditelj svojoj djeci iz prethodne veze – uvjerili su me da ne mogu i ne želim nositi njegovo dijete.

Budući da sam u to vrijeme bila volonterka u poba­čajnoj klinici, da sam bezrezervno podržavala pobačaj i okružila se ljudima koji su razmišljali kao i ja, nisam smatrala potrebnim upitati se bih li uopće trebala pre­kinuti trudnoću, nego sam vrijeme trošila razmatraju­ći moguće načine pobačaja.

Kako izgleda pobačaj lijekovima?

Nekoliko godina prije toga bila sam na kirurškomu pobačaju. Iako je cijeli postupak prošao bez poteškoća, čula sam mnoge kako govore o pobačaju lijekovima pa me to privuklo. Činilo mi se da je to nešto potpuno prirodno, jednostavno i osobno. Nije trebalo podnijeti stremen ni spekulum, kljunoliki hladni instrument kojim se podižu i razdvajaju vaginalne stjenke. A naj­bolje je bilo to što se sve moglo zbivati u okvirima mojega vlastitoga doma i prema mojemu rasporedu, pa mi ne će narušiti dostojanstvo.

Što bi li to drugo moglo biti nego feministički na­ predak! Nakon ispunjavanja papirologije, bez napora i odlaska na osnovne laboratorijske testove i ultra­zvuk, bila sam odvedena u sobu za obvezni pretpo­bačajni razgovor. Sa sobom sam povela prijateljicu, ali sam bila prisiljena čekati sama jer osobama koje su podrška nikada ne dopuštaju ići dalje od čekaonice. Moj pretpobačajni savjetovni razgovor zauvijek je urezan u moje pamćenje, tako duboko i trajno poput predsjedničkih glava na planini Rushmore.

Imat ćete jako krvarenje i grčeve nalik mjesečni­ci, uvjeravala me službenica. Ništa od toga ne bi tre­balo trajati predugo i trebali biste se vratiti u normalu za nekoliko dana.

Sjećam se da sam odgovorila: To mi se čini prihvat­ljivim. Da, činilo mi se. Nekoliko tableta, obilna men­struacija i za samo nekoliko dana bit ću kao nova. Moguće rizike ili nuspojave tih čudotvornih lijekova službenica uopće nije spomenula. Kao mlada i zane­sena novakinja u zagovaranju pobačaja bila sam uvje­rena da im je na srcu ono što je najbolje za mene.

Da su postojali važni podatci o tim lijekovima koje bih trebala znati, učinili bi sve da mi ih daju. Zbog toga smo uostalom i postojali – da bismo bili na usluzi ženama u nevolji.

S povjerenjem sam svoje četiri stotine dolara u go­tovini zamijenila za tabletu mifepristona (Mifeprex) i smeđu papirnatu vrećicu lijekova koje sam trebala uzeti kod kuće. Kao što mi je i obećano, nisam patila ni od kakvih loših učinaka prve tablete – zapravo sam se osjećala sjajno.

Sljedećega dana bila sam poslušna pacijentica koja je revno slijedila naredbe. Pojela sam lagani ručak, uzela lijekove iz svoje smeđe vrećice – četiri tablete s nazivom misoprostol. Upozorena sam da će te tablete izazvati krvarenje i grčeve vjerojatno u roku od jedno­ga sata, ali da to ne će biti nepodnošljivo i da će jedan ili dva ibuprofena lako ublažiti nelagodu.

U krevetu sam se ugodno ugnijezdila i upalila tele­vizor s namjerom da stoički izdržim taj omanji tjelesni izazov. Mijenjajući programe, pokušala sam zanema­riti osjećajne posljedice onoga što sam namjeravala učiniti – zapravo, što sam već bila učinila progutavši te tablete.

Rekli su mi da je pobačaj lijekovima siguran. Ja sam bila uvjerena da ću iskrvariti

Nakon deset minuta nije mi trebala pomoć televi­zora ili daljinskoga upravljača da mi odvrati pažnju. Odjednom me u trbuhu zaslijepi bol neusporediva bilo sa čime što sam doživjela ikada prije, a i poslije. Tada kao plimni val nagrnu krv. Nekako sam uspjela doteturati do kupaonice u agoniji koja se sa svakim korakom pojačavala. Krv je neumoljivo tekla zastra­šujućom snagom. Čak ni najveći ulošci nisu mogli upiti toliki izljev.

Mogla sam samo sjediti na zahodu, uvjerena da ću iskrvariti. Iscrpljivala me bol u trbuhu koja bi rasla do neizdrživosti, a onda bi se malo smanjila. Ali krvare­nje nije prestajalo. Moj se jad umnožio kada me po­godila i mučnina. I tako sam obilno krvarila u zahod istovremeno povraćajući u kantu za smeće. Plakala sam između puštanja vode i izbacivanja želučanoga sadržaja. Iz mene se doslovno izlijevao znoj. Ta vrsta znojenja, koja se medicinski naziva dijaforeza, nema nikakve veze s tjelesnom temperaturom. Nju izaziva mučna bol.

Nakon nekoliko sati na zahodu uspjela sam pomi­sliti da ću možda, nakon svega, ipak preživjeti. Bila sam slaba, oblivena znojem i krvlju, očajnički sam žudjela za kupanjem. Nastavila sam čeznuti za preda­hom od nemilosrdnih grčeva u nadi da će topla voda pomoći. Ako ništa drugo, isprala bih smrad od neko­liko sati. Kosa mi je bila sjajna od znoja i povraćanja. Noge su mi bile prekrivene znojem i povraćevinom pomiješanima s krvlju.

Nesigurno sam isprobala jesu li mi noge stabil­ne i sa zahvalnošću otkrila da surađuju. Izmoždena i iscrpljena dogmizala sam do kade. Grčevi su nastavili dolaziti u valovima, ali kao da ih je topla voda ublaža­vala. Zahvalno sam sklopila oči i naslonila glavu na rub kade. Molim te, Bože, tiho sam se molila. Molim te, daj da bude gotovo! U stanju velike slabosti i umora, kao nekom milošću, na nekoliko sam minuta upala u polusvjesno stanje.

Svježi grč prisilno me vratio natrag u stvarnost. Mo­je su se oči širom otvorile. Užasnulo me ono što vi­dim. Smrznuta sam ležala nekoliko sekunda jer je moj mozak odbijao prihvatiti ono što sam vidjela. Voda moje kupke pretvorila se u krv. Ležala sam na mjestu zločina. Metalni miris pogodio me u nosnice i donio novi val mučnine.

Kako je nestalo moje nerođeno dijete

U jedno sam bila sigurna. Morala sam izići iz te kade, morala sam isprati krv sa sebe! Stravičan prizor uzrokovao je navalu adrenalina u moje umorno tijelo čim sam ustala. Drhtala sam i tresla se, a odjednom je utjecaj adrenalina nestao brzo kao što je i došao ostavljajući me u polunesvjestici. Opet sam se trgnula oblivena hladnim znojem. Jecajući, držala sam se za zidove tuša, s namjerom da ostanem uspravna. Bila sam krajnje prestravljena pomišlju ponovnoga ura­njanja u krvavi nered pod mojim nogama.

U tomu sam trenutku osjetila kako se nešto u me­ni otpušta. Potom se čulo kako je pljusnulo u krvavu vodu koja je curila iz kade. Umirila sam se i sagnula da utvrdim što li je to izišlo iz mene. Bio je to krvni ugrušak veličine limuna. U nevjerici sam zurila u nje­ga. Je li ovo moje djetešce?

Nisam ga željela gledati. Samo sam željela da ne­stane. Ugrušak te veličine nije nikako mogao jedno­stavno nestati u odvodu. Koristeći se objema rukama uspjela sam ga obuhvatiti i premjestiti u zahod. Do tada je većina nereda istekla pa sam nekoliko minuta samo stajala pod tušem. Grčevi se nisu činili onoliko jakima kao prije.

Tek što sam pomislila da je ova noćna mora konač­no gotova, pogodila me nova mučna bol u trbuhu. Iskrivivši se, otrgnula sam kupaonsku zavjesu, isko­prcala se iz tuša i sjela natrag na zahod. Izbacila sam još jedan ugrušak velik kao limun. I još jedan, i još jedan.

Bilo je oko ponoći. U svojoj sam kupaonici u ago­niji provela dobrih dvanaest sati. Međutim, krvarenje je još bilo previše jako da bih i pomislila o povratku u krevet. Ugrušci više nisu ispadali tako često kao prije, ali su ipak nastavili izlaziti iz mene.

Bila sam volonterka u klinici za pobačaj, a uopće me nisu zaštitili

Naposljetku je krvarenje postalo podnošljivije, a ugrušci su polako prestali ispadati. Ipak, nisam se osje­ćala dovoljno sigurnom da bih napustila kupaonicu. Provela sam noć sklupčana na njezinu podu. Hladne pločice godile su mojemu oznojenomu licu i tijelu. Iako nikada do tada nisam bila toliko iscrpljena, ni­kako nisam mogla utonuti u spasonosni san. Ležeći tako na podu, pomislih da ću ovako umrijeti. Pitala sam se tko će me pronaći. Molila sam se da to ne bude moja majka.

Ovo ne može biti normalno, pomislila sam. Sigurno imam vrlo neobičnu i izuzetno rijetku reakciju ili na mifepriston, ili na misoprostol. Uostalom, ono što sam proživjela bilo je daleko od jakoga krvarenja i grče­va nalik mjesečnici na što su me upozorili. Odlučila sam da ću, ako preživim noć, ujutro nazvati kliniku. Sigurno će me htjeti odmah pregledati – ili će pak zahtijevati da se požurim do najbliže hitne pomoći da budu što sigurniji.

Možete zamisliti kako sam se iznenadila kada mi je sljedećega dana medicinska sestra uzvratila poziv. Zabrinuto sam joj iznijela jezive detalje svojega mu­čenja i čekala njezine upute.

To nije nenormalno, rekla je jedva skrivajući ne­zainteresiranost.

Nije nenormalno! zapjenila sam. Zgrušavanje, bol, suluda količina krvarenja?! Nije valjda to ozbilj­no mislila.

Upotrijebite topli oblog ili jastučić za grčeve, oku­pajte se u toploj kadi i uzmite malo ibuprofena.

Ta je žena imala sreću što je bila na sigurnoj udalje­nosti od mene. Pjenila sam se od bijesa, a ona je i ne znajući bockala kobru. No više od svega zapljusnuo me osjećaj izdanosti. Organizacija kojoj sam bila to­liko posvećena uopće me nije zaštitila.

Sjetila sam se svoje operacije krajnika 2009. godine. Do u tančine su mi tijekom predoperacijskoga posjeta otorinolaringologiji bili objašnjeni koristi, rizici i mo­guće komplikacije postupka. Iako me liječnik smireno uvjeravao da su takve komplikacije izuzetno rijetke, ipak je nabrojao popis svih ishoda bez obzira na njiho­vu gotovo zanemarivu mogućnost pojavljivanja: ošte­ćivanje glasnica koje može dovesti do nemogućnosti govora, oštećenje zuba i jezika – pa čak i smrt. Razlika između ovoga posjeta i mojega pretpobačajnoga sa­vjetovanja na klinici bila je golema.

Sjećam se da sam pomislila kako je otorinolarin­golog pretjerao u izlaganju o svim mogućim rizicima vađenja krajnika. Međutim, kada sam malo promi­slila, osjetila sam zahvalnost što sam bila svjesna svih mogućnosti. Bila sam obaviještena, ponuđen mi je izbor, mogla sam odustati. Da sam se probudila iz­gubivši sposobnost govorenja ili izbijenih zubiju, ba­rem bih unaprijed znala da je to jedna od mogućih komplikacija.

Iako se većina noćne more s mojim pobačajem po­ moću mifepristona i misoprostola završila te grozne noći, trebalo je punih osam tjedana dok se svi simp­tomi konačno nisu ublažili – osam tjedana krvnih ugrušaka, osam tjedana mučnih grčeva, osam tjedana mučnine.

Na kraju nisam više bila ogorčena na kliniku koja mi je osigurala lijekove, nego na samu sebe. Progutali su me prezir prema samoj sebi i krivnja – unatoč izuzetno ružnomu i traumatičnomu tjelesnomu iskustvu kri­vila sam sebe jer mi je laknulo što više nisam trudna.

Nakon osmotjednoga odmora nastavila sam raditi kao volonterka u klinici. Zarekla sam se da ću učiniti sve što je u mojoj moći da neka druga žena ne doživi ono što sam ja doživjela. Kada sam napredovala od vo­lonterke do položaja stalnoga osoblja u klinici, to mi je postalo osobno poslanje – odvratiti žene od odabira ove prirodne metode pobačaja. Dijelila sam s njima svoju priču. Moja mržnja prema pobačaju lijekovima postala je predmet zabave u klinici.

Ne dopustite joj da vidi pacijentice s MAB­om (medicinskim pobačajem)! zafrkavali bi se moji su­ radnici. Svi će odabrati kirurški pobačaj i na kraju ćemo ovdje visjeti cijeli dan.

Žene umiru od pobačaja lijekovima, a tisuće ih ima komplikacije

Nije me bilo briga. Znala sam da to nije dobro za žene. U tome nije bilo ništa prirodno. Duboko me mu­čilo što se to podmetalo našim pacijenticama. Nikad nisam zazirala od javnoga iznošenja svojega mišljenja, posebno onoga koje se odnosi na teme koje su mi bile na srcu. Svoje sam prigovore na tu pobačajnu metodu izrazila i na sastanku uprave naše klinike.

Zašto ženama ne govorimo o rizicima? htjela sam znati.

Smrzla sam se kada sam čula odgovor mojega nad­ređenoga. Ne želimo ih uplašiti.

Uplašiti!? uzvratila sam. Zar se ne će uplašiti kada budu mislile da umiru od nevjerojatne količine krvi koju gube?

Uostalom, ne govori li se neprestano o tome kako oni čuvaju žene? A žene su umirale od pobačaja lijekovima. Tisuće žena, uključujući i mene, pretrpje­le su ozbiljne komplikacije. Ako istinski čuvaju žene, ne bi li trebali učiniti sve što je u njihovoj moći da ih upoznaju sa svim činjenicama potrebnim za pravi izbor?

Ne misle li da su žene dovoljno inteligentne da donose odluke u vezi sa svojim tijelima ako su im predstavljene sve činjenice? Gdje je nestalo osnaživa­nje žena o kojem sam toliko puta slušala na skupovima zagovornika pobačaja?

Beskonačni oblici zla

Moji prosvjedi nisu bili prihvaćeni, pali su na gluhe uši. U nemogućnosti da promijenim stanje snaga, od­lučila sam kako ću se boriti da spriječim žene koje sam savjetovala u odabiru te metode pobačaja.

Sada razumijem da se pobačajna industrija ne brine za to hoće li se žene uplašiti. Zapravo su oni uplašeni da će žene napustiti kliniku ako saznaju sve podatke i budu svjesne rizika smrtonosnih ishoda ponude s nji­hova zlonamjernoga menija – prestravljeni su moguć­nošću da žene ipak odluče roditi svoju djecu. Svaka žena koja iziđe iz klinike i odabere život svojega dje­teta pobačajnoj industriji postaje izgubljeni prihod.

Pružateljima pobačaja sve je vezano uz novac.

Hla­dan, goli novac uvijek će im biti krajnji cilj. Od odo­brenja Odjela ministarstva za hranu i lijekove u ruj­nu 2000. godine klinike uspješno potiču porast broja žena koje biraju mifepriston i misoprostol za prekid trudnoće.

Je li pobačajna industrija svjesna rizika? Da. Znaju li da žene svake godine umiru od medicinskih pobačaja, tj. pobačaja lijekovima? Da. Pa zašto i dalje zagovaraju te nesigurne preparate dok ženama prešućuju činje­nice tijekom pseudosavjetovanja?

Blaise Pascal razumio je zašto: Zlo je jednostavno i ima beskonačne oblike. Pobačaj je zlo, a pobačaj lijekovima sa stajališta klinike jednostavan. Zahtijeva znatno manje posla i štedi znatno više vremena od kirurškoga pobačaja, što ga čini vrlo isplativim. Na žalost, očajnim i ranjivim ženama koje su obmanuli, prevarili i izravno im lagali o toj otrovnoj smjesi put nije lak.

Čak i kad lijekovi prekinu trudnoću bez košmara koji smo ja i mnoge druge žene pretrpjele, krajnji je ishod djetetova smrt, stvarnost koja proganja mno­ge žene tijekom cijeloga života. Ja koja sam bila i na kirurškome i na medicinskome pobačaju i koja sam pomagala nebrojenim ženama da to isto učine, mogu potvrditi činjenicu da je život s tom istinom sve samo ne lagan.



Knjiga Zidovi govore donosi 17 potresnih priča bivših radnika pobačajnih klinika. Nisu je pisali oni koji su oduvijek bili protivnici pobačaja. Napisale su je osobe koje su i same sudjelovale u nebrojenim pobačajima vjerujući da tako pomažu ženama i štite njihova prava. U knjizi ćete otkriti što ih je potaknulo da to prestanu činiti. Ovo nije knjiga o monstrumima, nego o monstruoznosti i snazi zla. Priče ovih žena pokazuju koliko je lako oslijepiti za zlo, ali i da je moguće progledati. Unatoč svemu, moguće je pronaći istinu – jer o njoj čak i zidovi govore.

Podršku svakom djetetu da se rodi i da živi možete iskazati na Hodu za život koji se ove godine organizira u 13 hrvatskih gradova. Više informacija možete pronaći na službenoj stranici.

Svidio ti se članak? Podijeli ga:

Pročitaj više

Pogledajte što smo sve radili i gdje smo sve bili

Družimo se na društvenim mrežama!

Košarica

Postani dio Salesiana obitelji – biraj koristan sadržaj za sebe i ostvari popuste prilikom svake kupnje!