Jesi li ikada uz svoje ime pokušao dodati pridjev „svet“, odnosno „sveta“? Zvuči neobično? Teško ti je to uopće zamisliti? Pomisliš na svetog Franju Asiškog, koji je napustio sve radi Krista, na svetog Ivana Bosca, koji je cijelog sebe dao za mlade, na svetu majku Tereziju, koja je liječila gubavce, na svetog Petra, koji je bio raspet na križu za Isusa… Zatim pogledaš sebe i odmahneš rukom jer ti to ne možeš.
Pomisliš da nisi stvoren za nešto veliko. Pomisliš da nisi stvoren za svetost. S takvim mislima borili su se i dječaci u don Boscovu oratoriju. Pitali su se kako to da baš oni mogu biti sveti.
Mislili su da trebaju imati puno vremena kako bi mogli dugo moliti u crkvi, da trebaju biti bogati kako bi činili velika dobročinstva, da trebaju biti pismeni kako bi znali proučavati… No don Bosco ih je uvjeravao u suprotno tvrdeći da svi oni mogu postati sveti i da je to ono što Bog želi za svakoga od njih, kao i za svakoga od nas.
U knjizi Takav je bio don Bosco istaknuta su dva događaja u kojima don Bosco svojim dječacima daje formulu i recept za svetost. Ovdje ću ih prepričati, a u knjizi možete pročitati više o tome kako su dječaci i don Bosco živjeli svetost.
Don Bosco bi često znao doći i pitati dječake žele li biti njegovi prijatelji. Dječaci su ga voljeli i željeli su mu biti prijatelji. Tada bi don Bosco rekao da trebaju biti „v + d – z“. To bi značilo da uvijek moraš biti v (veseo), više d (dobar) i manje z (zao). Tako je glasila formula za prijateljstvo s don Boscom, a danas ju mladi u svakom oratoriju pamte kao dobar + veseo – zao = svet formulu za svetost.
Među dječacima u oratoriju posebno se isticao Dominik Savio, što je vidljivo iz sljedeće zgode koja se zbila na don Boscov imendan, 24. lipnja 1855. godine. Don Bosco je dječacima rekao da na komad papira mogu napisati što žele za poklon. Svi su dječaci napisali kojekakve stvari, dok je Dominik napisao: „Pomozite mi da postanem svet.“ Tada ga je don Bosco pozvao nasamo i poklonio mu recept za postajanje svetim.
Rekao je: „Dobro pazi. Prvo: budi veseo. Ono što te muči i što ti oduzima mir nije od Gospodina. Odagnaj to od sebe.
Drugo: izvršavaj svoje dužnosti učenja i pobožnih vježbi. U školi budi pažljiv, marljivo piši zadaće i rado moli kad je vrijeme molitve. Ne čini to da se pokazuješ drugima, da se hvališ, nego iz ljubavi prema Gospodinu.
Treće: čini dobro drugima. Uvijek budi spreman pomoći svojim prijateljima, pa i onda kada to iziskuje žrtve. Tako se postaje svetac.“
Dominik Savio nastojao je živjeti sveto sve do svoje smrti u dobi od 14 godina. Proglašen je svetim 12. lipnja 1954. godine, nakon gotovo stoljeća od njegove smrti. On je svima dokaz da se svetost može postići i izvan samostana i pustinje te da ona pripada svima – mladima i starima.
Sveti Dominik Savio pravi je primjer da je Don Bosco mlade pozivao na jednostavnu svetost, svetost koja se živi u svakodnevnu životu, s ljubavlju i osmijehom na licu. Govorio je da ako netko želi biti dobar, onda mora imati malo hrabrosti, biti spreman na žrtvu, biti ljubazan i nikada neugodan. Poticao je mlade da budu istinski, a ne isprazno sretni. Ta istinska sreća dolazi iz čiste savjesti koja se postiže čestim odlaskom na ispovijed i svetu pričest. Don Bosco je dječake uvijek na to poticao.
Biti radostan – to je san svake mlade osobe. Velik san, ali tako osjetljiv i lomljiv. Koliko smo puta čuli da sve što je lijepo kratko traje. Svijet nam zaista ne može obećati vječnu radost, ali Bog je onaj koji nas želi sretne sada i u vječnosti. Samo nam on želi dobro zauvijek i pod svaku cijenu. Imajmo hrabrosti biti sretni. Radosni, jer vrijedi živjeti život usprkos svim izazovima.
Biti sretan ne znači ne bojati se vlastitih osjećaja i ne bojati se opravdanih i neopravdanih kritika. Biti sretan znači u radosti i jednostavnosti osloboditi ono najbolje u sebi. Znači imati hrabrosti reći: „Oprosti mi. Trebam te. Pogriješio sam. Želim ti dobro.“ Upamtite da se đavao boji radosnih ljudi.
Don Bosco je mlade pozivao da ne čine zlo, da izbjegavaju grijeh u okolnostima u kojima se mladi često nalaze: loše društvo, pogubni razgovori, nečistoća, sablazni, krađa, neumjerenost, oholost, ljudski obziri, zanemarivanje vjerskih dužnosti… U formuli nadopunjuje da nije dovoljno samo ne činiti zlo, nego da je potrebno i činiti dobro.
Čini dobro drugome i budi milosrdan, ohrabri prijatelje dobrim savjetima, donesi im vodu, poslužuj za stolom, očisti blagovaonicu i spavaonicu i čini to s radošću i zadovoljstvom. Don Bosco je uvijek govorio da dobro koje možemo učiniti danas ne ostavljamo za sutra jer sutra možda nećemo imati vremena i da će se plodovi naših dobrih djela ubrati na kraju našeg života. Biti svet znači biti velikodušan, nježan i imati osjećaj za druge, u srcu nositi dobro drugoga i posvetiti mu se bez zadrške. Biti dobar ne znači nikada ne počiniti pogrješku, već znati kako je ispraviti.
Don Bosco je od mladih tražio da budu dobri i uvijek veseli, da žive najveselije što mogu, samo da pritom ne griješe. Oni su često znali reći: „Ovdje se svetost sastoji u tome da smo uvijek radosni.“ Njegova je poruka upućena i nama – svetost nam je nadohvat ruke. Kako bismo postigli svetost, ne trebamo se izolirati, već u potpunosti živjeti istinsku ljepotu života i pronalaziti ju i u teškim trenutcima. Svetost ne umanjuje našu ljudskost, svetost je vrhunac ljudskosti. Da bismo mogli biti radosni i činiti dobro, moramo ostati ukorijenjeni u Isusu.
Završit ću riječima vrhovnog poglavara salezijanske družbe, don Angela Fernándeza Artimea: „Izabrati svetost nije nemoguće. Svetost nije samo 'nešto više' ili cilj samo za neke. Ona je puni život prema Božjem planu i daru. Ona je hod s vlastitom čovječnošću, ali i s drugim ljudima. Svetost je već dio tebe. Daj joj vremena i mjesta za procvat. Imaj hrabrosti uprljati ruke, kladi se na svoj talent tamo gdje jesi. Upravo je to mjesto gdje Bog želi da budeš svet. Posveta radu, briga oko dobrih odnosa, uslužnost, ljubav prema obitelji, briga oko intimnog života. To je svakodnevno lice svetosti.“
