
Koja je druga najvažnija stvar nakon ljubavi?
Svako dijete treba ljubav. Ali bez ove stvari, ljubav nije dovoljna.
Riječi pokreću, primjeri privlače. Da u toj staroj izreci ima istine odavno je shvatio don Bosco. Baš je zato mladima iz oratorija ostavio primjere svijetlih mladića koji im trebaju poslužiti kao primjer na njihovome životnome putu. Među tim se mladićima posebno ističu tri dječaka: Dominik Savio, Mihovil Magone i Franjo Bessuco.
U nastavku ovoga teksta saznaj zašto su baš oni bili toliko posebni da je don Bosco zapisao njihove životopise objedinjene u knjizi Tri dječaka iz Oratorija.
Dominik Savio bio je mladi učenik don Bosca. Istaknuo se izvanrednom pobožnošću, zrelošću i vedrinom unatoč svojoj mladosti. Svoj je kratki život, preminuvši sa samo 14 godina, posvetio nastojanju da živi svetim životom, no na jednostavan i svakodnevan način, kroz marljivost, poslušnost i ljubav prema drugima.
Don Bosco je o Dominiku Saviju pisao kao o primjeru mladenačke svetosti – svetosti koja nije namijenjena samo odraslima, nego je dostižna i u mladosti.
Od svoje pete godine Dominik je bio ministrant, a već je u sedmoj godini primio i prvu pričest. Bio je to za Dominika dan pun radosti, a tada se odlučio slijediti četiri pravila kojih se držao cijeli život:
Uz to što je od malena razvijao vlastiti odnos s Bogom, Dominik Savio trudio se i druge dovesti Bogu.
Upravo nas to dovodi do važne pouke koju nam je ostavio Dominik Savio: djeluj tako da duše svojih prijatelja privodiš Bogu. Kako je zapisao don Bosco, Dominik Savio nikada nije propuštao priliku da dijeli dobre savjete ili da opomene onoga tko je rekao ili učinio nešto loše.
Dominiku su posebno smetale psovke zato se uvijek trudio da nježno opomene onoga tko psuje. Jednom je tako, još kao mali dječak, pristojno zamolio kočijaša koji je ružno opsovao da prestane psovati i da u svojem bijesu bira druge riječi. Kočijaš se, dirnut Dominikovim pristupom, složio s dječakom i rekao mu da se pokušava riješiti te navike pod svaku cijenu.
Spomenuli smo već da je Dominik bio marljiv i poslušan. To znači da je slušao svoje roditelje i učitelje, marljivo je obavljao svoje zadatke, pisao je zadaću i revno učio. Uz to, volio je čitati knjige, pogotovo životopise svetaca.
Posebno se trudio biti dobar prema drugima. Brinuo se o dvama dječačićima koje je učio čitati i pisati, molio je s njima, vodio ih u crkvu i pokazivao im kako se ispravno prekrižiti. Nije bilo prigode, zapisao je don Bosco, da Dominik Savio učini dobro, da pruži dobar savjet i da poradi na dobrobiti nečije duše, a da je on tu prigodu propustio.
Sljedeći put kada se nađeš u prilici nekoga podučiti, nježno upozoriti ili mu pomoći, sjeti se ljubavi i ustrajnosti s kojom je Dominik Savio to činio. Vjerujemo da ti onda baš ništa neće biti teško.
Za razliku od Dominika Savija kod kojega se od malena vidjelo da je iznimno dijete, Mihovil Magone bio je u opasnosti da krene putem zla. Bio je dijete ulice, odrastao je bez oca, mnogi bi ga nazvali djetetom rizičnog i problematičnog ponašanja.
U don Boscov oratorij stigao je s 13 godina, a u početku je, piše don Bosco, najradije sudjelovao u igri i zabavi. Poslušno je izvršavao svoje dužnosti, no ipak mu je najdraže bilo zabavljati se.
Jednoga dana Mihovil je prestao s tolikom radosti sudjelovati u igri i povukao se u sebe. Naime, dok je promatrao svoje prijatelje kako sudjeluju u pobožnostima, kako se malo, ispovijedaju i pričešćuju, Mihovil je osjetio nemir. Njegovi su prijatelji postajali sve bolji i bolji, a on je postajao sve nemirniji.
Tada je shvatio važnu pouku: lijepo je zabavljati se, skakati i biti veseo, ali istinska radost sastoji se od mira u srcu i spokoja savjesti.
Slijedeći don Boscov savjet, Mihovil Magone tada se ispovjedio i osjetio takav mir u srcu da je rekao: Vjerujem da bi svi, kad bi samo na trenutak iskusili golemu utjehu koju donosi milost Božja, otišli ispovjediti se kako bi umirili gnjev Božji, olakšali grizodušje i oćutjeli mir u srcu.
Na temelju primjera Mihovila Magonea don Bosco je mladima ostavio sljedeće savjete:
Franjo Bessuco rođen je u siromašnoj obitelji, ali njegovi su ga roditelji od malena dobro odgajali. Prve riječi koje ga je naučila njegova pobožna majka bile su Isus i Marija, a već u dobi od tri godine mali je Franjo rado molio. Imao je petero braće i sestara i sve ih je volio i rado je s njima provodio vrijeme.
Unatoč tomu što je njegova obitelj bila siromašna, nikada nije zbog toga bio ljut na svoje roditelje. Bio im je na svemu zahvalan i uvijek im pomagao oko kućanskih poslova.
Ako se ponekad osjećaš loše ili se naljutiš na svoje roditelje jer ti ne mogu kupiti najnovije tenisice ili mobitel, sjeti se Franje Bessuca. Njemu su roditelji mogli priuštiti neusporedivo manje materijalnih stvari nego tebi, a on je svejedno bio uvijek zahvalan.
Franjo je imao običaj svaki dan odlaziti na svetu misu, a kada to nije mogao zbog obaveza ili nekih neprilika, puno je molio i čitao duhovne knjige. Prema crkvenom se prostoru Franjo od malena odnosio s velikim poštovanjem, a u nešto starijoj dobi postao je i kateheta.
Don Bosco piše kako je Franjo Bessuco bio izrazito marljiv u učenju. Toliko marljiv da je jednom upitao don Bosca smije li za vrijeme učenja pisati jer je, naime, mislio da je vrijeme učenja namijenjeno isključivo učenju. U našem vremenu takvo se pitanje može činiti pomalo smiješnim, ali Franjo je znao zašto ga je postavio: toliko je cijenio vrijeme koje mu je dano na raspolaganje da ga se bojao utrošiti na nešto što ga ne će dovesti njegovome cilju. Kad bi tako pažljivo raspolagao svojim vremenom, gdje bi ti bio kraj?
Don Bosco je pisao o ovim trima mladićima kako bi i druge potaknuo na svetost. Svaki od tih triju mladića bio je različit: Dominik Savio bio je po mnogočemu iznimno dijete koje je odmalena spoznalo da Bog djeluje u njegovu životu, Mihovil Magone bio je dijete ulice koje je moglo postati problematično, a Franjo Bessuco bio je pobožan dječak iz uobičajene obitelji toga vremena.
Kako je svatko od njih postao svet, tako i svatko od nas može postati svet. Svetost je, poručuje nam don Bosco, dostupna svima – u svakom vremenu i okolnostima. Na tome putu svakako će ti pomoći knjiga Tri dječaka iz Oratorija.
Svidio ti se članak? Podijeli ga:
Pogledajte što smo sve radili i gdje smo sve bili
Svako dijete treba ljubav. Ali bez ove stvari, ljubav nije dovoljna.
Ljubav nikada ne prestaje – kaže Hvalospjev ljubavi. Kad gledam u don Bosca, shvaćam da je to istina.
Ova tri dječaka don Bosco je ostavio kao primjer mladima. Saznaj zašto!