Dok sam čitala, neprestano sam u sebi mislila: „Kakva veličanstvena knjiga!“, „Kako to lijepo izlaže“, „Kako je zavodljiv Lacanov govor. Eto zašto neke ljude toliko privlači psihoanaliza itd., itd.“. Ali mislim da na kraju najveće zasluge ipak pripadaju samom Recalcatiju, njegovoj analitičnosti i pristupačnosti. Čitajući ulomke Lacanovih seminara, osjećala sam se izgubljeno i zastrašeno njegovom specifičnom terminologijom (simboličko, imaginarno...), kao i brojčano-simboličkim tipologijama koje je sam stvorio kako bi opisao svoje teorije. Recalcati ovdje izbjegava zamku lakanovske terminologije. Objašnjava teorije koje su toliko utjecale na njega kao psihoanalitičara na jednostavan i razumljiv način, čak i nekome tko ima vrlo malo doticaja s teorijom psihoanalize. I ne samo to, u čitatelju budi želju da se ozbiljno posveti nečemu što mu je prije djelovalo nedostižno. Uspjeh „Portreta želje“, barem za mene, ne leži samo u prikazu preobrazbi ljudske želje, nego i u buđenju moje vlastite želje da se dalje bavim psihoanalizom.