kat 1994 4Kateheza 1994 broj 4

Časopis za vjeronauk u školi, katehezu i pastoral mladih

Sadržaj

  • Urednik, Riječ urednika (str. 243)
  • Ante Kusić, Demokratsko društvo, religijski pluralizam i odgoj u vjeri (str. 244-259)
  • Valentina Mandarić, Vjerska indiferentnost - novi izazov za Crkvu (str. 260-278)
  • Ivan Gavran, Mladi i novi religijski pokreti. Psihopedagoški čimbenici (str. 279-287)
  • Josip Jakšić, Obitelj i odgoj u vjeri prema Pismu obiteljima pape Ivana Pavla II. s obzirom na naše prilike (str. 288-298)
  • Bernardica Juretić, Obitelj i droga (str. 299-305)
  • Azra Ljumanović i skupina vjeroučenika, Jeka duše (str. 306-310)
  • Marko Pranjić, Posljednji u nizu srednjoškolskih vjeronaučnih udžbenika (str. 311-312)
  • Rudi Paloš, Katehetske postavke posljednjega srednjoškolskog udžbenika "Životu ususret" (str. 312-314)
  • Dragutin Rosandić, Vjeronaučni udžbenik "Životu ususret" poziva na komunikaciju i stvaralaštvo" (str. 314-317)
  • Nedjeljko Kujundžić, Katehetska tetralogija (str. 317-319)
  • Snježana Majdandžić, "Obitelj? Ja sam za!" (str. 319-320)
  • Mirko Barbarić - Ivan Dugandžić - Ana Thea Filipović - Mijo Korade - Rudi Paloš - Marko Pranjić - Ivan Štengl - Bože Tadić, Recenzije i prikazi (str. 321-334)
.

Urednik, Riječ urednika

Broj 16(1994)4, str. 243.

Svijet u kojemu živimo neprekidno se razvija i mijenja. Činjenica je to koje smo svi svakodnevno svjedoci. S obzirom na vjeru i svjetonazor, u svim društvima koja omogućuju slobodu mišljenja i djelovanja, uočava se pojava i djelovanje novih religijskih pokreta i sekti. Za nas kršćane i katolike, pogotovo u sredini koja je tradicionalno i većinski katolička, to može biti povod za stvaranje mnoštva različitih i gotovo alarmantnih zaključaka. Međutim, umjesto da se bojažljivo ili panično pitamo što to zapravo znači i odakle "njima" pravo da tako rade i postupaju, svi trebamo nastojati bolje upoznati te "znakove vremena" da bismo smireno mogli zauzeti svoj osobni, ljudski i kršćanski stav, drugim riječima da bismo znali i htjeli kršćanski živjeti i postupati i u susretu s onima koji su - drugačiji. U tu svrhu bit će korisno pročitati i članke koji u ovome broju govore upravo o religijskom pluralizmu, indiferentizmu ali i o ulozi i mjestu Katoličke crkve u sličnim prilikama.

Ljudi se u mnogočemu razlikuju jedni od drugih. Tako i indiferentnost prema religiji nema ni istog korijena ni istog razloga, niti se na jednaki način i jednakim stupnjem očituje. I dok se s obzirom na prihvaćanje i prakticiranje kršćanstva može govoriti o raznim oblicima indiferentizma i udaljenosti, kada se pokuša uočiti tko su, koliko su brojni i u što i kako vjeruju razni pripadnici suvremenih religija i religioznih pokreta i sekti, stvari postaju složenije. Ukazujući na činjenicu da demokratizacija društva uključuje i veću mogućnost postojanja i djelovanja raznih religija, religijskih pokreta i sekti, Ante Kusić podsjeća da je i danas vrlo aktualna i osobito vrijedna jedna pojedinost u životu pojedinca, tj. njegov susret s doživljenom i konkretno življenom vjerom, sa živim svjedokom vjere. Raspravljajući o istoj temi, Valentina Mandarić primjećuje da je za Crkvu u današnjem svijetu osobiti izazov upravo vjerska indiferentnost, nezainteresiranost za vjeru i religioznost uopće. Ivan Gavran upozorava da su upravo mladi najbrojniji, a ponekad i isključivi pripadnici i sljedbenici pojedine sekte ili nekog novog religijskog pokreta. Kod tih mladih ljudi, podsjeća Gavran, to je ujedno i dokaz njihova nastojanja da pronađu "smisao života, sreću i spasenje". Osim toga, ističe isti autor, mladi ljudi žele živjeti u zajednici, tragaju za sigurnim vođom, a sve to, uz neke druge razloge, utječe i na njihovo fizičko i mentalno zdravlje i na sve ono što tvori njihov identitet. Iako i s obzirom na Katoličku crkvu moramo priznati da uvijek nije bilo tolerantnosti, danas smo uvjereni i poticani smjernicama crkvenog učiteljstva da, ljubeći prema Kristovu primjeru i zapovijedi sve ljude, budemo spremni i otvoreni za dijalog i s onima koji drugačije misle i vjeruju.

Još se uvijek nalazimo u godini obitelji pa stoga neće biti na odmet podsjetiti se na Pismo obiteljima pape Ivana Pavla II, koje je važno i s obzirom na odgoj i rast djece i odraslih u vjeri. Povezana sa svim tim temama, ali i sa svima nama - sjetimo se samo tako čestih i neumoljivih podataka o sve većem broju sve mlađih ovisnika o drogama u svim našim krajevima - jest i tema koja nam govori o obitelji i drogi. Već kod prvog čitanja uočit ćemo da sestra Bernardica podsjeća svaku obitelj i sve roditelje da se i u njihovoj obitelji može upravo to dogoditi, da i njihovo vlastito dijete može postati ovisnik o drogi. Na taj način otkriva nam se mogućnost i da sve te teme i razmišljanja autora ovoga broja povežemo u jednu međuovisnu cjelinu: polazeći od sasvim ovozemaljske razine međuljudskih odnosa i od svih vidova čovjekova odgoja pa sve do najdubljih krugova istinski doživljavane i življene vjere, svaki čovjek i opet potvrđuje da prvo i prije svega treba biti pravi i istinski čovjek da bi zatim, u specifičnom kršćanskom slučaju, htio i mogao biti i kršćanin. Tako se opet ističe važnost ljudske sastavnice u svakom čovjeku, ne ispuštajući nikad iz vida ni onu drugu sastavnicu, a to je upravo ta religiozna strana ljudskog bića i postojanja. Što su čovjek i kršćanin zreliji, te se dvije sastavnice u ljudskom životu tim više pretapaju jedna u drugu.

U drugome dijelu donosimo i razmišljanja nekolicine vjeroučenika na srednjoškolskom vjeronauku, kao i nekoliko osvrta na nedavno izašli i svečano promovirani udžbenik za vjeronauk za četvrto godište srednjih škola "Životu ususret". Osim toga, možete čitati brojne recenzije i prikaze knjiga, od kojih mnoge govore upravo o temama koje su obradili prije spomenuti autori.

Ključne riječi: riječ urednika

Ante Kusić, Demokratsko društvo, religijski pluralizam i odgoj u vjeri

Broj 16(1994)4, str. 244-259.

Sažetak

Pisac obrazlaže činjenicu "skretanja prema novim mišljenjima" i pojavu "duhovnog zaokreta prema demokraciji i pluralizmu". Za načelnu mogućnost funkcioniranja jednoga i drugog nužno je prihvaćanje "naravnog prava". Zatim se prelazi na pojavu "novih religija Europe" i Zapada. Radi se o novim "vjerskim zajednicama i posebnim grupama u naše vrijeme". Vjerske zajednice imaju veći broj pripadnika, kao npr. adventisti i duhovsko-karizmatički pokret. Posebne grupe su manjeg opsega! To su: kršćanska znanost, mormoni, Jehovini svjedoci. - Zatim se govori o novim vjerskim zajednicama, koje potječu iz izvora, koji su donekle drugačiji od tih spomenutih. To su: antropozofija, spiritizam, transcendentalna meditacija (skraćeno: TM), Hare-Krišna pokret, Satanizam, New Age pokret. Na kraju se kao preporuka za "Odgoj u vjeri - i unatoč svemu" obrađuje misao: Danas, u prihvaćanju vjere, odlučuje susret s nekim religioznim čovjekom, tj. s doživljenom vjerom, daleko više od svakog govorenja za obranu vjere. Evanđeoski doista prožeta ličnost jest "radioaktivna", ona "zrači" dobrotu, ljubav i plemenitost. Baš to je potrebno suvremenom čovjeku, posebno mladima - jer u mnogočemu nemaju svoga "mjesta pod suncem".

Ključne riječi: demokracija, društvo, religija, religije, pluralizam, vjerski odgoj, Europa, sekta, adventizam, karizmatički pokret, mormoni, Jehovini svjedoci, antropozofija, spiritizam, transcendentalna meditacija, new age, Hare Krišna, sotonizam

Valentina Mandarić, Vjerska indiferentnost - novi izazov za Crkvu

Broj 16(1994)4, str. 260-278.

Sažetak

U pastoralnoj praksi sve češće se susreću osobe koje ne pokazuju dovoljan ili pak nikakav interes za vjeru i vjerske sadržaje. Riječ je o vjerski indiferentnim osobama. U članku je opisan fenomen vjerske indiferentnosti sa sociološkog aspekta. Vjerska indiferentnost manifestira se na različite načine: od neprihvaćanja vjerskih dogmi do zanemarivanja sakramentalnog života. Analizirani su uzroci koji su uzrokovali pojavu vjerske indiferentnosti. Autorica ih vidi unutar modernog društva i socio-kulturnih promjena koje ga karakteriziraju, ali i unutar same Crkve. U završnom dijelu članka je nekoliko pastoralno-katehetski odgovora koji bi mogli biti putokaz u sučeljenju s fenomenom vjerske indiferentnosti koja predstavlja novi izazov za Crkvu na koji ona treba što hitnije odgovoriti.

Ključne riječi: vjera; indiferentnost; Crkva; sociologija religije; duhovnost; pluralizam; sekularizacija; smisao života; vrijednost; kršćanstvo; navještaj vjere; Bog; svjedočenje; dijalog; vjeronauk: škola; meditacija

Ivan Gavran, Mladi i novi religijski pokreti. Psihopedagoški čimbenici

Broj 16(1994)4, str. 279-287.

Sažetak

Na pragu trećeg milenija plodno tlo nalaze različiti novi religijski pokreti, jer svijet s jedne strane očekuje velike promjene, s druge ga plaše apokaliptičkim vizijama, a s treće želi doseći još neostvareno.

U takvom kontekstu posljednjih smo desetljeća svjedoci fenomena novih religijskih pokreta najrazličitijih obilježja. U njih se uključuju mladi posebnog tipa. Novačenje se obavlja raznim tehnikama, ne uvijek konkretnima. To je sadržaj prvog dijela članka.

Zašto mladi pristupaju nekoj sljedbi? Jer teže pronaći smisao života, sreću, spasenje, biti u zajednici, imati sigurnog vođu, biti fizički i mentalno zdravi, popuniti egzistencijalnu prazninu, riješiti krizu identiteta, a noviji religiozni pokreti i njihovi karizmatski vođe to im u punoj mjeri nude i obećavaju. To je sadržaj drugog dijela.

Kako razumjeti i ocijeniti taj fenomen, je li on zaista religijski ili psihologijski, koje se nelogičnosti i kontradikcije susreću u njima i što nam je činiti ako smo roditelji, odgajatelji, vjeroučitelji, kako se odnositi prema našim mladima koji su "zavedeni"? O tome je riječ u trećem dijelu.

Ključne riječi: mladi; religijski pokreti; psihologija; psihopedagogija

Josip Jakšić, Obitelj i odgoj u vjeri prema Pismu obiteljima Pape Ivana Pavla II. s obzirom na naše prilike

Broj 16(1994)4, str. 288-298.

Sažetak

Naša Crkva je u svojoj povijesti, napose u posljednjih pedeset godina, u naviještanju i katehezi osobitu pozornost i težište stavila na pastoral obitelji. To se osjećalo za vrijeme ateističkog komunizma, u pripravi za proslavu 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, kao i u ovoj Godini obitelji.

Papino Pismo obiteljima je u tom pogledu za nas prilika da prosudimo naše dosadašnje katehiziranje obitelji, pristup, ciljeve, sadržaj i metodu.

U smislu katehetske prosudbe Pisma možemo reći da Papa u Uvodu Pisma (1-5) određuje cilj, sadržaj i metodu kateheze u Pismu. Cilj kateheze o obitelji i za obitelj je molitvom dovesti obitelj u zajedništvo s Kristom. Tako molitva postaje i metodom Pisma. Molitva, najodličnija molitva "Očenaš" određuje strukturu i sadržaj Pisma od sveopćeg očinstva i majčinstva koje izlazi od Stvoritelja, do otkupljenja u borbi protiv zla.

Prvi dio Pisma (6-17) možemo nazvati "Velika temeljna kateheza o obitelji". Pomoću biblijske antropologije, biblijsko-teološkim pristupom Papa postavlja temelj istinske obitelji u civilizaciju ljubavi, daje konkretna pravila i načela te otkriva lažne pojmove i zamke kobne po osnovne vrednote smisla ljudskog života. Papa odgovara na osnovna pitanja: što je čovjek kao osoba, što je obitelj u sebi i pred Bogom.

Drugi dio Pisma možemo nazvati "Mistagoška kateheza za duhovnost obitelji". Njome Papa želi produhoviti doktrinu prvog dijela na temelju mistične stvarnosti sakramenta ženidbe po kojoj je sam Krist prisutan u obitelji, pokazuje na temelj "lijepe ljubavi" u povijesti spasenja u kojoj je vrhunac i središte Utjelovljenje, to jest Sveta Obitelj.

Iako se Papa u Pismu neposredno obraća svakoj pojedinoj obitelji, on u Pismu nije samo učitelj obiteljima, nego svima kojima je na srcu pastoral i pomoć suvremenim obiteljima. Papa pokazuje što bi trebalo imati pred očima za stvaranje istinske kateheze o obitelji i za obitelj.

Ključne riječi: obitelj, vjerski odgoj, papa: Ivan Pavao II., pismo, obiteljska kateheza, pastoral obitelji

Bernardica Juretić, Obitelj i droga

Broj 16(1994)4, str. 299-305.

Sažetak

U svakim je vremenima i u svim narodima postojao stanovit oblik uživanja opojnih sredstava. Nedostatak razumijevanja, ljubavi i pozitivnog primjera starijih te poremećena ljestvica vrednota u suvremenom su društvu posebno znakoviti: "imati" ima prednost pred "biti", ali, primjećuje autorica, uz osobne i društvene čimbenike pomanjkanje razumijevanja i ljubavi u obitelji u svakom je slučaju među glavnim razlozima za uzimanje droge.

Ovisnici većinom potječu iz zatvorenih i defenzivnih, hiperprotektivnih odnosno rastrešenih obitelji. Odvikavanje od uzimanja droge mukotrpno je i dugotrajno te zahtijeva mnogo odricanja i istodobno zalaganje obaju roditelja. Važno je da oni žele i znaju prihvatiti i priznati istinu te da svome djetetu pomognu shvatiti kako ono prvo treba donijeti konkretnu odluku i učiniti odlučan korak u svrhu prestanka uzimanja droge, pri čemu će mu roditelji pružati čvrstu podršku.

U većini slučajeva treba potražiti pomoć specijaliziranih osoba i ustanova, npr. bolnički način liječenja te, što je posljednih godina često i u Hrvatskoj, liječenje unutar terapijskih zajednica. Za te je zajednice znakovito da se u njih ulazi i u njima se ostaje dobrovoljno. Autorica opisuje konkretan program ("Progetto uomo") zajednice koju ona sama predvodi i prati. S time u svezi ističe i važnost i ulogu vjere: manjak ili potpuni nedostatak vjere utječu na početno uzimanje droge, odnosno - u suprotnom procesu - otežavaju odricanje kod ovisnika. Življena vjera konkretnih kršćana te njihova pažnja i blizina mogu biti poticaj i konkretno ohrabrenje ovisnicima koji žele prekinuti s uzimanjem droge. Važan je i preventivni rad s obiteljima i pomoć mladima da otkriju smisao svoga života.

Ključne riječi: obitelj, droga, droga: lsd, ovisnost, terapija